Srednjovjekovna Bosna skrivena iza tajnovitih znakova kamenog spavača
Bosna koja pripada svima i Bosna kojoj pripadamo svi. Bosna je kao ptica slobodna. Strpljivo, čekam mirno da bude izrečena. Da je vjetar ponese na svojim širokim krilima, od mjesta mog vječnog sna do svakog cvijeta i oblaka, starca i djeteta, čovjeka i nečovjeka. Moja priča je već u tebi, hoda tvojim tijelom od dana kada si rođen pod svodom bosanskog neba. Bosna je dotakla zvijezde u koje svake noći gledaš ispunjen nadom, zvijezde koje sam nekada nosila u mojim očima. Moja je priča u šumovima i pjesmama i zlatu žitnih polja. Moja je priča u svakoj kapi hladnog izvora Bosne. Iako je ista kao sve, zašto da ne bude ispričana? Zašto da u riječi skupim život i smrt svoju? Zar toliko straha i boli u riječi da stane? Zar toliko ljubavi u srcu? Izabrah smrt, jer nije prihvatila ljepše nego život i izabrah da vam ispričam priču, a postoi samo jedan razlog. Onaj, koji je ovladao s ljubavlju postojanjem ove duše istinski i potpuno.
Riječ pred kojom stavljam ovu svoju žrtvu, koja zaista to i nije. Žrtvovati znači izgubiti. Ja ništa izgubila nisam, a dobila sam mnogo toga. Slušaj moju priču i ne pitaj. Rođena sam u vremenu mira. Rođena sam, kad su jutra i zore nosile nade i ideje sreće i života. Umrla sam, kada su nade o sreći tonule sa suncem svake noći. Ali, mjesec blijed od tuge, nosio je ideje ljepše od onih o životu i sreći. Ideje o slobodi. Moje je ime nebitno. Ja sam kći bosanska, ponosno izgovaram ove riječi,a ti, koji uzdišeš tu slobodu, da li osjetiš miris krvi u njoj? Ti, koji hodaš svijetom zemlje, da li vidiš tragove borbe šehidske ili se trudiš da ne primijetiš? Moj je bosanski ponos, bol i moja ljubav bosanska. Moj je prkos iskovan pod gorkim hercegovačkim planinama. Ja sam dijete Bosne, koje je život poklonilo njoj, jednoj jedinoj, a djeca Bosne, neka nova pokoljena, moraju znati da su baš i oni odabrani. Oni koji će oplakanu i životima odbranjenu zemlju voljeti i čuvati, kao i oni prije njih. I zato, slušaj me, čitaoče!. Slušaj prostranstvo beskrajno i reci. Nebo moje plavetno, ti koje ljubiš polja moja, čija zemlja i sada upija krv moju uzavrlu, reci djeci svoj Bosanskoj da voljeti Bosnu rodnu je čast od koje ponos kroz suze teče.
Dijete bosansko, ti si svjetlo života i smisao smrti moje. Zaboraviš li moj život i moja smrt će ostati uzaludno. Boreći se znala sam, ako me i zadesi smrt, ja od metka neću umrijeti, nego od ljubavi. Gazila sam stopala predaka svojih. Kao da sam im čula korake i glasove koji govore. Srce ti ispune i obuzmu čarobne pjesme Drine i Une. “Ispričaj, Neretvo moja, nosi glas o zemlji, čuvanoj kao zjenici oka, zemlji voljenoj poharanoj, zemlji naroda hrabrog. Iz tvojih dubina neka otputuje šapat i milozvuk utjehe do srca bosanskog djeteta, čiji otkucaj zamire u velovima čežnje i čije suze padaju za nama. I miris ljiljana, što se širi poljima, neka priča da djeca Bosne znaju za oprost svima, da vole mir, jer rat im oduze najvrijednije što su imali, ali ne znaju niti će ikad saznati za zaborav. Uzmite za ruku izgubljeno dijete bosansko,pokažite mu put, šapnite mu na uho stihove:“I ponosna i bosa, da prostiš, hladna i gladna, i k tomu još da prostiš, prkosna od sna. “Pričaj, zemljice moja, nauči dijete Bosne, da po tebi korača nježno i tiho, da ne remeti naše snove, koje ti čuvaš. Vjetre, ti koji ljubiš bijele visine i pjevaš ljiljanima, ti koji plešeš sa snjegovima, kada u proljeće poneseš miris jorgovana kroz avliju, ponesi i ovu moju priču. A ti, što čitaš sada, znaš zašto je ova priča morala da bude ispričana. Voli i ti, jer ljubav pobjeđuje na kraju svega, svake priče i svakog života. I nosi ovu priču o sebi. O šehidu, zemlji čuvanoj, voljenoj i slobodnoj.Bosna je skrivena iznad svake priče o njoj.
Čestitamo našoj učenici Lejli Mrakić na ovom uspjehu, kao i njenoj profesorici Emini Bojić.
